Y protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) je 24. marta 2026. godine doneo, a 12. maja iste godine objavio presudu u predmetu Y protiv Srbije, broj 28322/20.
Presudu je jednoglasno donelo sedmočlano Veće, s tim što su sudije Hüseynov i Ní Raifeartaigh priložile zajedničko saglasno izdvojeno mišljenje.
|
Predmet se odnosi na prekid kontakta podnositeljke sa njenim polubratom X, nakon što ga je usvojila porodica koja živi u inostranstvu, na navodnu povredu prava na pravično suđenje u vezi sa usvojenjem X i na navodni nedostatak pravnog sredstva kojim bi mogla da ostvari svoje pravo na kontakt sa X nakon njegovog usvajanja. Sud je pritužbe u pogledu povrede prava na pravično suđenje u postupku za poništenje usvojenja X odbacio zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Nadalje, Sud je odbacio pritužbe u pogledu zahteva za ponavljanje tog postupka kao nekompatibilne ratione materiae sa odredbama Konvencije, a pritužbe u pogledu nedostatka pravnog sredstva pomoću kog bi podnositeljka mogla da ostvari pravo na kontakt sa X kao očigledno neosnovane. Konačno, Sud je utvrdio da nema povrede člana 8. Konvencije u pogledu pritužbi podnositeljke na prekid kontakta sa njenim polubratom X nakon što je usvojen od strane porodice koja živi u inostranstvu. |
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnositeljka predstavke (u daljem tekstu: podnositeljka) Y, rođena je 2007. godine, a 2015. godine je smeštena u hraniteljsku porodicu zajedno sa svoja tri biološka srodnika (braćom i sestrama) nakon što su roditelji lišeni roditeljskog prava zbog potpunog zanemarivanja.
Centar za socijalni rad (u daljem tekstu: Centar) je utvrdio da je u najboljem interesu dece da budu usvojena od strane iste porodice svo četvoro, ili makar podnositeljka i njen brat X.
Pošto su se svi pokušaji pronalaženja potencijalnih usvojitelja za decu u Srbiji pokazali bezuspešnim, Centar je u septembru 2017. godine počeo da traži usvojitelje na međunarodnom nivou.
U septembru 2017. godine, par iz inostranstva izrazio je nameru da usvoji devojčicu Y i njenog mlađeg polubrata (X). Međutim, s obzirom da je podnositeljka tada napunila 10 godina, iskoristila je svoje zakonsko pravo da odbije usvojenje kako bi ostala da živi sa dotadašnjom hraniteljkom.
Polubrat podnositeljke, maloletni X, zvanično je usvojen od strane porodice iz inostranstva, čime je došlo do međudržavnog usvajanja i segregacije dece.
Podnositeljka je iznela niz pritužbi na postupak usvojenja njenog maloletnog brata po majci X koji je doveo do prekida njihovog kontakta, odnosno do njihovog rastavljanja, s obzirom da su živeli zajedno kod hraniteljke i starateljke, gospođe L. počev od decembra 2014. godine.
U predstavci je iznet niz navodnih nepravilnosti i nezakonitosti u radu državnih organa, naročito Centra za socijalni rad opštine Žabalj i Titel „Solidarnost“ iz Žablja u postupcima prestanka hraniteljstva i starateljstva nad maloletnim Y, kao i u postupku njegovog usvojenja. Takođe, iznete su tvrdnje da je gospođa L. izgubila status starateljke podnositeljke isključivo zbog toga što je, u svojstvu njene zakonske zastupnice - starateljke, pred Osnovnim sudom u Novom Sadu podnela tužbu radi poništaja usvojenja podnositeljkinog maloletnog brata Y.
Podnositeljka i njena starateljka, gospođa L, pokrenule su niz postupaka pred Upravnim i Ustavnim sudom, kao i pred drugim domaćim organima iznoseći pritužbe i ukazujući na navodne nezakonitosti koje su dovele do povrede prava i sloboda zajemčenih Konvencijom.
PRITUŽBE PODNOSITELJKE I POSTUPAK PRED SUDOM
Podnositeljka je podnela predstavku Sudu 10. oktobra 2020. godine.
U predstavci se prituživala na povredu prava na pravično suđenje, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života i prava na delotvorno pravno sredstvo iz čl. 6, 8. i 13. Konvencije, tvrdeći da je usvojenjem njenog polubrata X prekinut svaki kontakt sa njim, da ne postoji pravno sredstvo pomoću kog bi kontakt s njim uspostavila i da joj je povređeno pravo na pravično suđenje u postupcima pred Upravnim sudom.
ODLUKA SUDA
- Član 8. Konvencije
U vezi sa pritužbama podnositeljke na nedostatak kontakta sa njenim bratom nakon njegovog usvojenja u inostranstvu, Sud je, pre svega, stao na stanovište da je suština predmetnog slučaja da li je postojala pozitivna obaveza države da obezbedi kontakt između podnositeljke i X nakon njegovog usvojenja u inostranstvu.
Nakon detaljne analize činjenica konkretnog slučaja, Sud je konstatovao da je usvojenje X od strane porodice koja živi u inostranstvu, dugoročno gledano, bilo u njegovom najboljem interesu jer, kao dete čija je majka lišena roditeljskog prava i čiji je otac nepoznat, nije imao stalnu stabilnu porodičnu situaciju, a u Srbiji nisu pronađeni potencijalni usvojitelji za njega.
Takođe, Sud je ocenio da se ne može smatrati proizvoljnom procena domaćih organa da je u najboljem interesu X da bude usvojen u inostranstvu, te da nema ničega što bi ukazivalo da je njegovo usvojenje bilo protivzakonito ili da je proizvelo negativne posledice po njega.
Sud je dalje konstatovao da u Srbiji ne postoji mogućnost „otvorenog“ usvojenja koje bi obezbedilo kontakt između usvojenog deteta i njegove biološke porodice, niti postoji zakon koji bi takav kontakt uređivao. Dodatno, Sud je konstatovao i da relevantni međunarodni instrumenti ne nameću opštu obavezu državama da očuvaju kontakt između braće i sestara nakon potpunog usvojenja.
Iako je u Mišljenju Ministarstva za rad, boračka i socijalna pitanja od 13. februara 2018. godine navedeno da bi usvojitelji obezbedili kontakt između X i podnositeljke nakon njegovog usvojenja „u skladu sa mogućnostima, potrebama i interesovanjima“, to nije postala pravna obaveza.
Država je pravilno procenila mogućnosti i interese podnositeljke i X i dala prednost potrebi X za stabilnošću, trajnošću i integracijom u novu porodicu i izgradnji njegovog porodičnog života sa usvojiteljskom porodicom, neometanog pokušajima članova njegove biološke porodice da uspostave kontakt.
Sledom svega iznetog, Sud je zaključio da nije došlo do povrede prava podnositeljke na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Konvencije.
- Čl. 6. i 13. Konvencije
U pogledu pritužbi podnositeljke na nepravičnosti postupka za poništenje usvajanja X u smislu odredbe člana 6. stav 1. Konvencije, Sud je konstatovao da podnositeljka nije izjavila Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv pravnosnažne presude Apelacionog suda u Novom Sadu od 28. septembra 2022. godine. Stoga je Sud te pritužbe odbacio zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava u skladu sa odredbama člana 35. st. 1. i 4. Konvencije. Takođe, Sud je pritužbe podnositeljke u vezi sa odbijanjem zahteva za ponavljanje gore pomenutog postupka, odbacio kao nespojive ratione materiae sa odredbama Konvencije, u skladu sa odredbom člana 35. stav 3.(a) Konvencije, podsećajući da se član 6. ne primenjuje na postupke koji se odnose na zahteve za ponavljanje parničnog postupka koji je pravnosnažno okončan.
Konačno, u vezi sa pritužbama prema članu 13. Konvencije, Sud je ponovo konstatovao da u Srbiji ne postoji mogućnost „otvorenog“ usvojenja, te da usvojenje ima za posledicu prekid veza između usvojenog deteta i njegove biološke porodice. Stoga se, po oceni Suda, garancije iz člana 13. Konvencije ne mogu smatrati obavezujućim za državu da obezbedi pravni lek koji bi omogućio kontakt između usvojenog deteta i njegovim biološkim srodnicima nakon usvojenja. Sledstveno, Sud je ovu pritužbu odbacio kao očigledno neosnovanu u skladu sa odredbama člana 35. st. 3 (a) i 4. Konvencije.
ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA HÜSEYNOV I NÍ RAIFEARTAIGH
Sudije Hüseynov i Ní Raifeartaigh su u svom izdvojenom mišljenju istakle da predmetni slučaj pokreće novo pitanje, jer Sud nije imao priliku da se bavi pritužbom koja se tiče kontakta između braće i sestara nakon usvojenja u kontekstu međudržavnog usvajanja. Ovaj slučaj se po njihovom mišljenju razlikuje od slučaja Bogonosovy protiv Rusije, broj 38201/16, od 5. marta 2019. godine i Pedersen i dr. protiv Norveške, broj 39710/15, od 10. marta 2020. godine, jer je X usvojen od strane porodice koja živi u inostranstvu, jer je usvojenje bilo „zatvoreno“ budući da srpski zakon nije propisivao „otvoreno“ usvojenje, a kontakt sa X je tražila njegova sestra, a ne biološki roditelji.
Po mišljenju sudija Hüseynov i Ní Raifeartaigh, suština pritužbe podnositeljke jeste da nije imala kontakt sa svojim polubratom nakon njegovog usvojenja u inostranstvu, a glavno pravno pitanje koje je Sud trebalo da reši je bilo da li je država Srbija imala pozitivnu obavezu da olakša kontakt između njih, i ukoliko jeste, kakva je bila priroda i obim te obaveze. Sudije Hüseynov i Ní Raifeartaigh su sa žaljenjem konstatovale da presuda ne objašnjava ni osnov postojanja niti okolnosti nastanka obaveze olakšavanja kontakta između braće i sestara nakon usvojenja, ako je ono međudržavno.
Sudije Hüseynov i Ní Raifeartaigh su istakle niz pitanja koja Sud kroz praksu treba da razjasni, uključujući i: a) da li se i u kojoj meri praksa Suda može primeniti na „zatvorena“ usvojenja, bilo da li su međunarodna ili domaća; b) priroda i obim pozitivne obaveze olakšavanja kontakta između usvojenog deteta i članova njegove/njene biološke porodice nakon usvojenja, uključujući i moderne tehnologije; v) vrsta radnji ili mera koje se zahtevaju od države kako bi se olakšao smislen kontakt ako ta obaveza nastane; g) uticaj usvojenja na odnos braće i sestara u svrhu procene pozitivne obaveze održavanja međusobnog kontakta; d) načini saradnje između država u pogledu međudržavnog usvojenja pri proceni najboljeg interesa usvojenog deteta.