Dragan VESIĆ protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) je 19. maja 2026. godine doneo, a 11. juna iste godine objavio odluku u predmetu Vesić protiv Srbije, broj 51420/17.
Odluku je doneo tročlani Odbor.
|
Predmet se odnosi na navodno neujednačenu domaću sudsku praksu u pogledu zahteva za isplatu naknade zarade za vreme korišćenja godišnjeg odmora pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova. Sud je odbacio pritužbe podnosioca u pogledu člana 6. stav 1. i člana 13. Konvencije zbog njihove očigledne neosnovanosti, a u skladu sa odredbama člana 35. st. 3 (a) i 4. Konvencije. |
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnosilac predstavke (u daljem tekstu: podnosilac), gospodin Dragan Vesić, bio je pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljem tekstu: MUP) zaposlen u Saobraćajnoj policijskoj ispostavi Policijske uprave Kragujevac.
Podneo je tužbu Osnovnom sudu u Kragujevcu protiv svog poslodavca radi isplate razlike između punog iznosa naknade zarade za godišnji odmor i iznosa koji mu je isplaćen od strane poslodavca.
Osnovni sud u Kragujevcu je presudom P1. 2076/13 od 7. marta 2014. godine usvojio tužbeni zahtev podnosioca.
Apelacioni sud u Kragujevcu je presudom Gž1. 2253/14 od 16. decembra 2014. godine preinačio prvostepenu presudu i njegov tužbeni zahtev odbio.
Vrhovni (kasacioni) sud je 10. juna 2015. godine odbacio reviziju podnosioca rešenjem Rev2. 729/15.
Nezadovoljan ishodom postupka pred sudovima opšte nadležnosti, podnosilac je izjavio ustavnu žalbu koja je odbačena rešenjem Ustavnog suda Už-1293/2015 od 24. novembra 2016. godine. Ustavni sud je u obrazloženju rešenja naveo da je ustavna žalba podnosioca u vreme podnošenja bila preuranjena, jer je podneta pre odluke tadašnjeg Vrhovnog kasacionog suda o njegovoj reviziji, a pritom, podnosilac nije obavestio Ustavni sud o presudi Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 729/15 kojom je njegova revizija odbijena kao neosnovana, niti je proširio ustavnu žalbu na tu presudu.
PRITUŽBE PODNOSIOCA I POSTUPAK PRED SUDOM
Podnosilac je podneo predstavku Sudu 4. jula 2017. godine.
U predstavci se prituživao na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) tvrdeći da su odbijanje njegovog tužbenog zahteva i navodna flagrantno neujednačena sudska praksa domaćih sudova u pogledu merituma njegovog spora stvorili pravnu nesigurnost i doveli do uskraćivanja pravde. Podnosilac se prituživao i na povredu prava na delotvorno pravno sredstvo iz člana 13. Konvencije.
ODLUKA SUDA
- član 6. stav 1. Konvencije
a) Neujednačena sudska praksa apelacionih sudova
Sud je utvrdio da su domaći sudovi do marta 2013. godine usvajali tužbene zahteve slične tužbenom zahtevu podnosioca, a da su u periodu od marta 2013. do avgusta 2014. godine donosili i presude kojima su tužbene zahteve odbijali. Počev od avgusta 2014. godine, domaći sudovi su dosledno donosili presude kojima su odbijali tužbene zahteve slične podnosiočevom.
Domaći sudovi su prestali da donose presude kojim usvajaju tužbene zahteve nekoliko meseci pre nego što je doneta presuda Apelacionog suda u Kragujevcu kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev podnosioca. Sud je primetio da su razlike u sudskoj praksi domaćih sudova „duboke“, jer su nastale u nekoliko apelacionih sudova i „dugotrajne“ jer su trajale 17 meseci (mart 2013. godine - avgust 2014. godine).
Međutim, Sud je ukazao da postojanje protivrečnih sudskih odluka nije samo po sebi dovoljno da se utvrdi povreda Konvencije, već je potrebno da se utvrdi postoji li mehanizam za otklanjanje nedoslednosti u sudskoj praksi i kako se isti primenjuje.
Pozivajući se na presudu Šabanović i dr. protiv Srbije (broj 39819/16 i 4 dr., od 7. oktobra 2025. godine), Sud je priznao ulogu Vrhovnog suda u otklanjanju nedoslednosti u sudskoj praksi putem posebne revizije protiv presude zbog pogrešne primene materijalnog prava. Putem tog mehanizma, Vrhovni sud je uspeo da reši sporne razlike i uskladi praksu u razumno kratkom roku.
Iako je Ustavni sud u slučajevima sličnim podnosiočevom utvrdio povredu prava podnosilaca žalbe usled nedoslednosti u sudskoj praksi apelacionih sudova, Sud je naglasio da Konvencija utvrđuje minimalni standard zaštite prava, da domaći sudovi mogu da pruže šire standarde zaštite prava iz Konvencije, ali da takvi nalazi ne obavezuju Sud.
Sledom iznetog, Sud je ocenio da su pritužbe u pogledu neujednačene prakse apelacionih sudova očigledno neosnovane i odbacio ih je u skladu sa odredbama člana 35. st. 3 (a) i 4. Konvencije.
b) Navodno nedosledna sudska praksa Ustavnog suda
U pogledu tvrdnji podnosioca da u slučajevima sličnim njegovim Ustavni sud nije odbacio ustavnu žalbu zbog preuranjenosti, Sud je utvrdio da se odluke na koje se podnosilac pozivao nisu odnosile na identične činjenične okolnosti kao u njegovom slučaju.
Shodno tome, Sud je ove pritužbe ocenio očigledno neosnovanim i odbacio ih u skladu sa odredbama člana 35. st. 3 (a) i 4. Konvencije.
- član 13. Konvencije
Imajući u vidu da su pritužbe podnosioca u vezi sa članom 13. Konvencije bile iz istih razloga kao i one prema članu 6. stav 1. Konvencije, Sud ih je ocenio očigledno neosnovanim i odbacio ih u skladu sa odredbama člana 35. st. 3 (a) i 4. Konvencije.