ZUVIĆ protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) je 13. maja 2025. godine doneo, a 3. juna iste godine objavio presudu u predmetu Zuvić protiv Srbije, broj 3592/17.
Presudu je jednoglasno donelo Veće i ona je postala pravnosnažna 3. septembra 2025. godine.
|
Predmet se odnosi na nalog Vrhovnog vojnog suda iz juna 2004. godine da se predmet protiv podnosioca (koji je tada već bio otpušten iz vojne službe) zbog navodne zloupotrebe službenog položaja iz 2022. godine dok je bio poručnik u tadašnjoj vojsci vrati na ponovno suđenje Vojno-disciplinskom sudu. Međutim, zbog organizacionih promena u pravosuđu, Vojno-disciplinski sud je prestao da postoji i podnosiocu nije omogućeno ponovno suđenje. Takođe, predmet se odnosi i na prekomerno trajanje predmetnog postupka. Sud je utvrdio da je podnosiocu povređeno pravo na pristup sudu, dok nije razmatrao postojanje povrede prava na suđenje u razumnom roku smatrajući da je glavno pitanje ispitano i da nema potrebe za donošenjem posebne odluke po tom pitanju. |
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnosilac predstavke (u daljem tekstu: podnosilac) bio je zaposlen kao poručnik na službi u Podgorici kada je protiv njega pokrenut disciplinski postupak u kome mu je izrečena disciplinska kazna „gubitak čina“, koja je podrazumevala i gubitak posla.
Disciplinski postupak je pokrenut u vezi sa krivičnim postupkom koji je vođen protiv podnosioca i u kome je na kraju pravnosnažno oslobođen od optužbe.
Podnosilac je naknadno tražio da se vrati na dužnost putem disciplinskih i sudskih postupaka u Srbiji, imajući u vidu da je Crna Gora proglasila nezavisnost 2006. godine, ali su se domaći organi oglasili nenadležnim i uputili ga da svoja prava ostvari pred organima u Crnoj Gori.
Naime, zamenik vojnog disciplinskog tužioca podneo je Vojnom disciplinskom sudu pri Generalštabu Vojske Jugoslavije optužni predlog protiv podnosioca, zbog disciplinskog prestupa.
Presudom Vojnog disciplinskog suda pri Generalštabu Vojske Jugoslavije od 26. decembra 2002. godine utvrđeno je da je podnosilac kriv i osuđen je na disciplinsku kaznu „gubitak čina“. Navedena presuda je po žalbi podnosioca ukinuta od strane Višeg vojnog disciplinskog suda pri Generalštabu Vojske Srbije i Crne Gore i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Vojni disciplinski sud pri Generalštabu Vojske Srbija i Crna Gora je 11. juna 2003. godine doneo presudu kojom je ponovo utvrđeno da je podnosilac kriv i osuđen je na disciplinsku kaznu „gubitak čina“. Navedena presuda je potvrđena 3. novembra 2003. godine od strane Višeg vojnog disciplinskog suda pri Generalštabu Vojske Srbija i Crna Gora.
Disciplinska kazna „gubitak čina“ je izvršena naredbom predsedavajućeg Vrhovnog saveta odbrane Srbije i Crne Gore, te je rešenjem Vojne pošte 3272 Podgorica od 20. aprila 2004. godine podnosilac razrešen od profesionalne vojne službe.
Protiv presude Višeg vojnog disciplinskog suda pri Generalštabu Vojske Srbija i Crna Gora Dis. broj 16/03 od 3. novembra 2003. godine podnosilac je podneo tužbu.
Ova tužba je uvažena presudom Vrhovnog vojnog suda u Beogradu od 29. juna 2004. godine i poništena je presuda Višeg vojnog disciplinskog suda pri Generalštabu Vojske Srbija i Crna Gora od 3. novembra 2003. godine. Istom presudom uvažene su i žalbe podnosioca i njegovog branioca, te je ukinuta i presuda Vojnog disciplinskog suda pri Generalštabu Vojske Srbija i Crna Gora od 11. juna 2003. godine. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je u postupku donošenja prvostepene presude učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer je povređeno pravo podnosioca na odbranu.
Disciplinski postupak protiv podnosioca je potom vođen pred disciplinskim sudom u Crnoj Gori.
Predsednik Vojnog disciplinskog suda pri Komandi Vojnog okruga Podgorica dostavio je 26. januara 2006. godine Višem vojnom disciplinskom sudu pri Ministarstvu odbrane predlog za delegaciju disciplinskog predmeta koji se pred tim sudom vodi protiv podnosioca, sa obrazloženjem da su predsednik i sekretar Vojnog disciplinskog suda Podgorica postupali u krivičnom postupku koji je protiv podnosioca vođen pred bivšim Vojnim sudom Podgorica, zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja i krivičnog dela nedozvoljena trgovina.
Rešenjem Višeg vojnog disciplinskog suda pri Ministarstvu odbrane od 9. marta 2006. godine određen je Vojni disciplinski sud pri Komandi Vojnog okruga Beograd da postupa kao nadležan sud u predmetu protiv podnosioca, sa obrazloženjem da u Vojnom disciplinskom sudu u Podgorici ne postoje druga stručna lica koja bi mogla da postupaju u ovom disciplinskom predmetu.
Podnosilac je 25. maja 2009. godine podneo predlog Vojnom disciplinskom sudu pri Komandi Vojnog okruga Beograd da se predmetni postupak nastavi, a 28. februara 2012. godine dostavio predlog da se disciplinski postupak protiv njega obustavi.
Rešenjem prvostepenog vojnog disciplinskog suda u Beogradu od 2. novembra 2012. godine taj sud se oglasio stvarno i mesno nenadležnim za postupanje u predmetnom disciplinskom predmetu.
Protiv navedenog rešenja podnosilac je izjavio žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rešenjem Višeg vojnog disciplinskog suda pri Ministarstvu odbrane od 28. novembra 2012. godine.
Protiv drugostepenog rešenja podnosilac je podneo tužbu, koja je odbijena kao neosnovana presudom Upravnog suda U. 5027/13 od 1. oktobra 2015. godine.
Podnosilac je podneo Ustavnom sudu dve ustavne žalbe. Prvu - zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u disciplinskom postupku koji je vođen pred prvostepenim Vojnim disciplinskim sudom u Beogradu u predmetu Dis. broj 28/06 (Už-2467/2013), a drugu protiv presude Upravnog suda U. 5027/13 od 1. oktobra 2015. godine (Už-7382/2015).
Ustavni sud je spojio postupke po navedenim ustavnim žalbama i 21. aprila 2016. godine je doneo odluku Už-2467/2013 kojom je usvojio ustavnu žalbu podnosioca i utvrdio da mu je u disciplinskom postupku koji je vođen pred prvostepenim Vojnim disciplinskim sudom u Beogradu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrdio mu je pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 900 evra u dinarskoj protivvrednosti, dok je u preostalom delu ustavnu žalbu odbacio.
PRITUŽBE PODNOSIOCA I POSTUPAK PRED SUDOM
Podnosilac je podneo predstavku Sudu 19. decembra 2019. godine.
U predstavci se prituživao na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) zbog odbijanja domaćih organa da odluče o njegovom zahtevu za vraćanje u službu uprkos činjenici da je državljanin Srbije, da ima prebivalište u Srbiji i da je vojska Državne Zajednice Srbije i Crne Gore od 2006. godine transformisana u dva odvojena entiteta (vojsku Srbije i vojsku Crne Gore).
Podnosilac se takođe prituživao na dužinu trajanja disciplinskog postupka.
ODLUKA SUDA
Sud je, pre svega, ocenio da je građanski aspekt člana 6. stav 1. Konvencije bio primenljiv na sporni disciplinski postupak, jer je domaći zakon u predmetnom vremenu omogućio podnosiocu pristup sudu kako bi osporio svoje otpuštanje.
Odlučujući o meritumu predmeta, Sud je podsetio na svoju praksu u vezi sa pravom na pristup sudu, kao aspektu prava na pravično suđenje. U tom smislu, Sud je konstatovao da se konkretan slučaj podnosioca ne odnosi na pravo na pokretanje postupka, već na pravo na dobijanje sudske odluke nakon što je postupak pokrenut, imajući u vidu da je njegov predmet već jednom potpuno rešen pre nego što je Vrhovni vojni sud naložio ponavljanje postupka.
Sud je dalje, pored ostalog, konstatovao da se Vojni disciplinski sud u Beogradu oglasio stvarno i mesno nenadležnim za postupanje u disciplinskom postupku protiv podnosioca, što je, po oceni Suda bio preterani formalizam.
Sud je zaključio da je preterano restriktivno tumačenje Vojnog disciplinskog suda pri Komandi Vojnog okruga Beograd u vezi sa zahtevom da se ukine naredba za razrešenje podnosioca, zajedno sa naknadnim prenošenjem tog slučaja u Crnu Goru, oslabilo samu suštinu prava podnosioca na pristupu sudu u svrhu utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza.
Sledom iznetog, Sud je utvrdio da je podnosiocu povređeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje, iz člana 6. stav 1. Konvencije.
Sud nije posebno razmatrao pritužbe podnosioca u vezi sa dužinom trajanja disciplinskog postupka, ocenivši da je glavno pravno pitanje koje je postavljeno u predstavci ispitano.
PRAVIČNO ZADOVOLJENJE (član 41. Konvencije)
Sud je obavezao Republiku Srbiju da podnosiocu isplati iznos od 3.600,00 evra na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 1.170,00 evra na ime troškova postupka.