Miodrag Mirkovski i drugi
Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) je 3. decembra 2024. godine doneo, a 16. januara 2025. objavio odluku u predmetu Miodrag Mirkovski i drugi protiv Srbije, broj 84712/17.
Odluku je doneo tročlani Odbor.
Predmet se odnosi na navodnu neujednačenu praksu domaćih sudova po pitanju naknade štete zbog manje isplaćene zarade po osnovu smenskog rada, kao i na navodnu proizvoljnost i nedostatak obrazloženja domaćih odluka s tim u vezi. |
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnosioci su u periodu od 2008. do 2011. godine bili zaposleni u PD „Termoelektrana i kopovi Kostolac, d.o.o. Kostolac“ (sada EPS - ogranak „Termoelektrana i kopovi Kostolac“), za koje vreme im nije plaćen rad u smenama, te su protiv pomenutog preduzeća podneli tužbu Osnovnom sudu u Požarevcu.
Osnovni sud u Požarevcu je 17. marta 2014. godine, presudom P1. 378/11, odbio u celosti tužbeni zahtev podnosilaca. Apelacioni sud u Kragujevcu je presudom Gž1. 2122/14 od 28. aprila 2015. godine odbio kao neosnovane žalbe podnosilaca i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Požarevcu. Ova presuda je podnosiocima uručena 8. maja 2015. godine.
Presude sudova su se zasnivale na stanovištu da je zarada podnosilaca već uključivala povećanje za rad u smenama, te su se pozivale na relevantne propise u tom pogledu.
Nezadovoljni ishodom postupka pred redovnim sudovima, podnosioci su 18. maja 2015. godine podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu, pritužujući se na nepravilnu primenu zakona i arbitrernost odluka domaćih sudova. Ustavnu žalbu su dopunili 8. septembra 2015., prilažući presudu Apelacionog suda u Beogradu od 19. avgusta 2015. godine kojom je potvrđena prvostepena presuda u korist drugih zaposlenih u istom preduzeću, gde im je dosuđena naknada za rad u smenama. Na istu presudu su se pozvali i u još jednoj dopuni koju su podneli 19. decembra 2016. godine, pritužujući se da je praksa domaćih sudova neujednačena.
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu podnosilaca i pozvao se na svoju raniju odluku od 20. oktobra 2016. koju je doneo u vezi sa istim pitanjem. Ustavni sud je istakao da su presude usvojene u vezi sa istim činjeničnim i pravnim stanjem, sa istim obrazloženjem kao presude na koje su se podnosioci žalili, bile detaljno i jasno obrazložene i zasnovane na ustavno prihvatljivom i neproizvoljnom tumačenju relevantnog zakona. Takođe, Ustavni sud je pritužbe podnosilaca u vezi sa povredom prava na jednaku zaštitu prava odbacio kao neblagovremene, budući da je od uručenja presude Apelacionog suda u Beogradu podnosiocima (8. maj 2015. godine) do njihovog pozivanja na neujednačenu sudsku praksu u dopuni ustavne žalbe (8. septembar 2015. godine) prošlo više od 30 dana, koji rok je propisan Zakonom o Ustavnom sudu za podnošenje ustavne žalbe.
PRITUŽBE PODNOSILACA I POSTUPAK PRED SUDOM
Podnosioci su predstavku Sudu podneli 6. decembra 2017. godine.
U predstavci su se prituživali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), tvrdeći da je praksa domaćih sudova neujednačena i da su presude bile proizvoljne i bez obrazloženja.
ODLUKA SUDA
Sud je u pogledu pritužbi podnosilaca na navodnu neujednačenu praksu domaćih sudova utvrdio da podnosioci u svojoj ustavnoj žalbi od 18. maja 2015. godine, koja je podneta u zakonom propisanom roku, nisu ni izričito ni suštinski te pritužbe izneli. Prvo isticanje navedenih pritužbi bilo je u dopuni ustavne žalbe 8. septembra 2015. godine, po proteku roka od 30 dana koji je propisan Zakonom o Ustavnom sudu. Stoga, Sud je ove pritužbe podnosilaca odbacio na osnovu člana 35. st. 1. i 4. Konvencije, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
U odnosu na pritužbe podnosilaca na navodnu proizvoljnost i nedostatak obrazloženja domaćih odluka, Sud je istakao da njegova uloga nije da deluje kao sud četvrtog stepena i da će dovoditi u pitanje presude nacionalnih sudova samo ako se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Budući da su podnosioci, s jedne strane, imali mogućnost da svoje argumente iznesu pred domaće sudove, a da su se sudovi, sa druge strane, uključujući i Ustavni sud, tim argumentima bavili u svojim odlukama koje su bile valjano obrazložene i neproizvoljne, Sud je zaključio da su pritužbe podnosilaca očigledno neosnovane, te ih je kao neprihvatljive u smislu člana 35. stav 3(a) i člana 35. stav 4. Konvencije.