SARIĆ protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) je 18. novembra 2025. godine doneo, a 9. decembra iste godine objavio presudu u predmetu Sarić protiv Srbije, broj 38151/16.
Presudu je doneo tročlani Odbor.
|
Predmet se odnosi na navodne nepravilnosti u postupku prepoznavanja podnosioca kao okrivljenog u krivičnom postupku, a na osnovu kojeg je podnosilac osuđen. Sud je zauzeo stav da utvrđene nepravilnosti prilikom postupka prepoznavanja i saslušanja svedoka nisu adekvatno razmotrene od strane domaćih sudova u obrazloženju. Iz istih razloga, sud je utvrdio da krivični postupak nije ispunio zahteve pravičnog suđenja i da je prekršen član 6. stav 1. Konvencije. |
OKOLNOSTI SLUČAJA
Osnovno javno tužilaštvo u Subotici je 12. januara 2009. godine podnelo zahtev za sprovođenje istrage protiv podnosioca zbog krivičnog dela razbojništvo iz člana 206. stav 1. Krivičnog zakonika.
Podnosilac je kao okrivljeni saslušan pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Subotici 27. oktobra 2009. godine u terminu od 10,38 do 10,50 časova, dok je oštećena L.V.Š. saslušana kao svedok odmah posle njega, u 11,00 časova i mogla je da ga vidi pre davanja svog iskaza ispred sudnice sa lisicama na rukama i u pratnji policajaca.
Iz zapisnika o saslušanju svedoka - oštećene od 27. oktobra 2009. godine proizilazi da je ona izjavila: „ ... i s obzirom da sam sada ispred sudnice videla okrivljenog i da je saslušavan pre mene, mogu da izjavim da je to taj mladić... “.
Osnovno javno tužilaštvo u Subotici je 24. februara 2010. godine protiv podnosioca podiglo optužnicu. Podnosilac je tokom celog postupka negirao izvršenje krivičnog dela koje mu je stavljeno na teret.
Osnovni sud u Subotici je 19. avgusta 2013. godine, nakon održanog glavnog pretresa i sprovedenog dokaznog postupka, doneo presudu K. 2106/2010 kojom je podnosilac oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela razbojništvo iz člana 206. stav 1. Krivičnog zakonika i kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dve godine i šest meseci. Ova presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 3500/13 od 6. maja 2014. godine.
Vrhovni kasacioni sud je 18. juna 2014. godine, presudom Kzz. 588/2014, odbio kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca podnosioca podnet protiv navedenih pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Subotici i Apelacionog suda u Novom Sadu.
Ustavni sud je rešenjem Už-4892/14 od 12. novembra 2015. godine odbacio ustavnu žalbu koju je podnosilac izjavio protiv prvostepene i drugostepene presude, kao i protiv presude Vrhovnog kasacionog suda.
PRITUŽBE PODNOSIOCA I POSTUPAK PRED SUDOM
Podnosilac je podneo predstavku Sudu 16. juna 2016. godine.
U predstavci se prituživao na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), jer je svedok - oštećena neposredno pre njenog saslušanja videla podnosioca vezanog lisicama kako sedi ispred sudnice istražnog sudije u pratnji policajaca, da bi potom, tokom samog postupka prepoznavanja, upravo njega prepoznala kao učinioca krivičnog dela razbojništva.
ODLUKA SUDA
Sud je konstatovao da je ključni dokaz koji je išao u prilog osudi podnosioca bila izjava oštećene i njeno prepoznavanje podnosioca kao učinioca, nakon što ga je već videla na sudu kao okrivljenog. Domaći sudovi su tvrdili da je presuda doneta na osnovu drugih verodostojnih dokaza u spisima predmeta.
Takođe, Sud je konstatovao da video snimci i fotografije, na koje se pozvao prvostepeni sud, nisu identifikovali podnosioca kao učinioca krivičnog dela, već su samo prikazali mesto izvršenja krivičnog dela bez pružanja bilo kakvih informacija koje bi mogle utvrditi identitet učinioca. Sud je ocenio da čak ni kontradiktorna priroda postupka nije mogla da otkloni pomenute nedostatke.
Konačno, Sud je ocenio da domaći sudovi nisu adekvatno u svojim obrazloženjima razmotrili pomenute nepravilnosti u postupku saslušanja svedoka i prepoznavanja, te da su se ograničili na ponavljanje da je izjava oštećene predstavljala verodostojan dokaz koji su i prihvatili, iako njena izjava nije bila potkrepljena drugim dokazima.
Sud je stoga zaključio da su domaći sudovi propustili da uzmu u obzir jedno od osnovnih načela krivičnog procesnog prava (in dubio pro reo) - da je tužilaštvo dužno da dokaže krivicu van razumne sumnje i da se kod svake sumnje u pouzdanost dokaza činjenice imaju ceniti u korist okrivljenog.
Sledstveno, Sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Konvencije.
PRAVIČNO ZADOVOLJENJE (član 41. Konvencije)
Sud je ocenio da je utvrđenje povrede Konvencije, sȃmo po sebi, dovoljno pravično zadovoljenje u pogledu bilo kakve nematerijalne štete koju je podnosilac pretrpeo, dok je obavezao Republiku Srbiju da na ime naknade troškova postupka podnosiocu isplati iznos od 5.800,00 evra.